Razmisljam malo o ovoj temi pa da prostrem i tu ☺ govorim iz svog iskustva, a sad cula i slicnu pricu iz okoline ..naime, taj famozni rad na sebi..u obliku introspekcije, psihoterapije, tehnika koje osvjestavaju vlastito ja..koje je naravno hvalevrijedno i nužno za svakoga..kad ode "predaleko" tj nekako ukrivo ? i sve se pretvori u " moje pravo", " moje granice", "moj osjecaj" i naravno ne ide se nikad preko sebe za drugu osobu..ima nesto jezivo u toj nijansi prijelaza..jer, naravno da je to u sustini tocno i potrebno..ali moze li odnos zaista postojati u tako strogim okvirima nedodirljive "sebe". Ne moze se takvoj osobi pretjerano kontrirati jer eto..sve stoji, sebe se mora cuvati (da se taj vlastiti mir ne uzburka) ali kao da to cuvanje postaje neka krutost, a tako korektno obojana da joj se nista ne moze ? naravno, ovdje nije rijec o nekom nezdravom odnosu od kojeg bi se zaista trebalo cuvati nego o svakodnevnim obrascima u odnosu i upoznavanju. Jeste li naisli na nesto slicno?