Vjerovatno svi imamo jedan (citaj beskonacno)
upecatljiv momenat koji je neizbrisiv. To iskustvo obicno vezemo za neki spoljasnji, sekundarni, podrazaj citave haiku poezije koja nas, zamisli, dodirne.

Ja pocinjem sa: idem da predam buket Aleksandri Radovic u backstageu. Sva moja svrha je lezala u njenoj odluci da li ce primiti cvijece. Sva njena vaznost lezala je u pjesmi koju je na koncertima tako rijetko pjevala. I zbilja,...izlazi u hodnik, nasmijana, grli nas i ljubi...