Bok!

Imam 20 godina i još uvijek sam "u ormaru". Ulaskom u pubertet, prvi put sam osjetio seksualnu privlačnost prema muškarcima i otad sam to pokušavao zatomiti u sebi, no zadnjih godina shvaćam da me to izjeda.
Trenutno radim na osvještavanju nekih stvari, no i dalje si ne mogu priznati da sam homoseksualac jer sam zbunjen oko mnogo toga kao što je, vjerujem, (bila) i većina ljudi naše šarene zajednice.

No, istraživajući o homoseksualnosti, naišao sam na brojna istraživanja o tome kako je jedan od mogućih uzroka homoseksualnosti nedostatak majke/oca zbog čega dolazi do upuštanja u homoseksualne odnose kako bi se nadomjestila praznina majčinske/očinske figure i zatomio svojevrsni strah od suprotnog spola.

Ja nemam odnos s ocem, tj. nas dvojica smo potpuni stranci.
Otkad sam se rodio, on je bio totalno distanciran, hladan i nezainteresiran za mene (još uvijek je), posebice kada je shvatio da nikad neću biti kreacija kakvu je kreirao u svojoj glavi.
Stvorio mi je brojne komplekse svojim zlobnim komentarima jer je zapravo ljubomoran na mene što mi je potpuno neshvatljivo kako roditelj može biti ljubomoran na svoje dijete.
Svojom sebičnošću, bezosjećajnošću i pasivnošću, skroz me je izgubio u toj mjeri da ne živi s mamom i sa mnom, ne bih se ni sjetio da postoji.

Posljedice našeg "odnosa" su prije svega nesigurnost u sebe zbog neimanja očinske figure u odrastanju, manjak samopouzdanja i sigurnosti u svoju muževnost te velika nezainteresiranost za stereotipne muške stvari.
Također, nemam muških prijatelja i općenito jako teško razvijam odnose s muškarcima, pogotovo svojih godina.

Zanima me, mislite li da je teza s početka valjana i ako imate loš odnos s majkom/ocem, kako je to utjecalo na razvijanje strane koja je izostala?

Nije mi namjera nikog uvrijediti ovim pitanjem, već me samo zanima vaše mišljenje/iskustvo.

Hvala na čitanju