Pozdrav.

Potaknut svojom prošlom temom i vašim odgovorima, počeo sam intenzivnije razmišljati o autohomofobiji, posebice svojoj.

Shvatio sam kako su me odmalena ljudi, što bliski, što random, trpali u autohomofobni koš govoreći mi kako se trebam igrati igračkama "za dečke", kako se trebam družiti s dečkima, a ne samo s curama i prestati biti tetkast što je počelo izazivati sram u meni.

Osnovna je bila temelj za moju internaliziranu homofobiju zbog ljudi iz osnovne koji su mi odrastajući dali do znanja kako sa mnom nešto nije u redu vrijeđajući me pošto se nisam uklapao u tipičan heteronormativni primjerak dečka.

Sve je to postalo plodno tlo da se moj sram prema seksualnosti zacementira u razvijanje autohomofobnog stava prema sebi.

U srednjoj sam konačno shvatio da moja fizička privlačnost prema istom spolu nije faza, već da je ovdje cijelo vrijeme te da se to zapravo događa meni i tu je nastao potpuni krah.

Drugima sam se trudio ostavljati dojam aseksualne osobe koju ne zanimaju previše cure (ne daj bože dečki) iako znam da su mnogi već tada sumnjali da sam gej.

Unatrag dvije godine, shvatio sam kako sam dotaknuo dno potiskivanja svoje stvarne seksualnosti do te mjere da sam se totalno zatvorio u sebe te razvio osjećaj mržnje i nedostupnosti prema ljubavi, ne samo prema sebi, već i prema ostalim ljudima koji su bili sretno zaljubljeni bez obzira na seksualnu orijentaciju.

Počeo sam se mrziti jer sam gej i postavljati standardno pitanje "Zašto baš ja?".

Također, stvorio sam brojne blokade oko seksualnosti zbog čega nastojim izbjeći bilo kakve razgovore o vezama, ljubavi ili seksu uživo pa takve situacije budu nerijetko dosta neugodne po sve nas u toj komunikaciji.

Imao sam nekoliko prilika da se autam jer me mama dvaput pitala privlače li me muškarci, na što sam se ja oba puta šokirao kako je to mogla pomislit (poznaje me predobro).
Otad sam shvatio da što više bježim od toga, život će mi donijeti sve više situacija koje mi potvrđuju da sam ono čega se toliko sramim.

Želim se riješiti tih okova, priznati si da sam gej i prihvatiti se.
Zadnjih godina sam se dokrajčio izoliranjem od svega, autodestruktivnim ponašanjem i raznim anksioznostima koje sam si natovario na leđa.

Skroz sam izgubio kompas i nikako da se natjeram potražiti stručnu pomoć jer me strah otvoriti se nekome pogotovo zato što toliko godina to držim u sebi, a i brine me ako naletim na osobu koja nije gay-friendly što bi me dodatno obeshrabrilo.

Užasava me pomisao paranoičnosti što će drugi reći, kako će me percipirati, strpati u ladicu, imati predrasude prema meni na temelju moje seksualnosti itd. jer ju smatram užasno zadrtom.

Pošto vjerujem da je dosta vas proživjelo barem djelić moje situacije, otvaram ovu temu jer me zanima:

Kako ste prestali biti autohomofobni?
Kako ste se pomirili sami sa sobom, prihvatili svoju seksualnost i zavoljeli se?
Kako ste prestali brinuti što će drugi reći i počeli živjeti život?