Smatram da je ova tema jako bitna i da ce mozda nekima biti od pomoci, i meni je trebalo samo da me neko saslusa jer vise nisam mogla da drzim to u sebi. Neke stvari je tesko rijesiti sam, zato se ne plasi da pitas da pomoc ako ti treba.

Svako ko osjeti potrebu da zeli nesto da podijeli u ovoj temi bilo da je zrtva nasilja ili ne, tu samo za tebe svi dobri ljudi sa haera da saslusamo, ne osudjujemo i podrzimo te. Btw ko zeli anonimno, moze i meni poslati, a ja cu objaviti pricu ukoliko zeli da bude objavljena.

Moja prica
Imala sam 5 godina kada sam prvi put dozivjela seksualno nasilje, nesto lose sto mi se desilo i sto me proganjalo citav zivot, a na sta nisam mogla uticati. Bila sam djete koje samo zeli da se igra sa ostalom grupom djece koja me uvijek odbacivala i samo mene od svih. Nikada mi nije bilo jasno zasto me toliko ne zele, uvijek sam se osjecala drugacijom zbog toga i mrzila sam sebe zbog svega i kao takva odrastala u depresiji i sama sa svime sto me snalazilo (zato sam danas los govornik pomalo i u izrazavanju svojih emocija, takoce imam blokade emocija ponekad). Imala sam neke prijatelje, ali nikad nikome nisam pricala o bilo cemu sta mi se desi, cak ni najblizim - porodici. Pa tako i to. Čuvati tako nesto u sebi bio je horor, mnogo veci nego da sam rekla bar nekome ko bi mi mogao dati savjet ili bar me saslusati. Svaku noc svog zivota kao djete sjecam se samo u suzama i pokusajima samoubojstva. Danas sam jako zaboravna osoba, jer 13-14 godina teske depresije [CITAVO DJETINJSTVO]. Shvatila sam tek prvi put kada sam uspjela da progovorim o tome (imala sam 18godina), da nije moja krivica i da sam bila samo djete koje nista nije znalo, a neko je to iskoristio. Toliko godina ubjedjivala sam sebe da sam za sve ja kriva, da nisam vrijedna niceg dobrog u zivotu. Za druge sam pravila izgovore zasto su losi... Krivila sam sebe za najmanju stvar koja se desi i kaznjavala sebe visoko zbog toga (pesnicama po glavi, grebala bih si facu, tjelo ili lupala glavom od zid). Jedino sto je bilo u meni da me drzalo u zivotu, uvijek sam to nazivala mali plamen koji me vuce da idem dalje kao da je veliki. To je bila vjera da cu mozda jednog dana biti sretna, tu vjeru i snove koje sam stvarala dobijala dam od anime lika Naruto koji mi je dava snagu u tim teskim danima. Danas kazem, da nije Naruta ne bi bilo ni mene. Naucio me je dosta toga, ali najvaznije da nikad ne odustanem. Naruto ima tuznu zivotnu pricu i pronalazila sam se u njoj, zato mi je on ulijevao tu vjeru, snagu zbog nacina kako je prolazio kroz sve te probleme i kako je imao vjeru u sebe kad niko nije da ce ostvariti svoje snove i da ga ljudi vise nece gledati sa tim prezirom u ocima zbog necega na sta on nije mogao uticati kao djete.
Prvi put kada sam izgovorila svaki naredni mi je bio sve laksi i sve sam vise shvatala neke stvari i pocinjala raditi na sebi, naravno imala sam epizode kad kad. Trebalo mi je da pregrmim jos par oluja, pa mozda i jacih, od kojih zvanicno vise nisam depresivna osoba. Mislila sam da ti dani nikad nece postojati za mene i da se nikad necu osjecati kao normalna osoba, ali pocevsi da radim na sebi, pratim svoje snove, budem ono sto jesam.. sve vise sam se oslobadjala tih nekih okova, ali najtezi teret kog sam se otarasila bila je depresija iz koje sam izasla postepeno rjesavajuci najvece probleme, pa do manjih. Jos radim na sebi i uvijek cu.

Moja prica ti govori da nikad ne treba da odustanes od sebe i svojih snova i da sigurno postoji rijeselje i izlaz, samo imaj vjere. I izgovori sta te muci, makar i u ogledalu, izgovori to na glas da zidovi cuju ako ne vjerujes nikome jos. Ako su suze tu, pusti ih da idu. Kad imas potrebu plakati, isplaci se. Ako ti nemas vjere u sebe, ja imam u tebe! Prvi korak je uvijek najtezi, ali kad ga predjes, postaje lakse. Bez obzira koliko se tebi tvoj problem cinio malim ili velikim, ako te muci i dalje je problem koji ne treba zanemariti. Meni je uvijek bilo jos gore kad bih se usporedjivala sa drugim ljudima i njihovim problemima, smatrala sam postoje ljudi kojima su se desavale i gore stvari i da ja nemam pravo biti depresivna (tako sam to gledala), sto je cinilo jos gore. Svaciji je problem njemu uvijek najtezi.
Uvijek me bilo sramota nekome reci da sam depresina, mozda nece razumjeti ili sta znam. A ta rijec gubi svoju vrijednost u drustvu kako je to drustvo koristi u svakodnevnici u pogresne svrhe. Znala bih nekad dobaciti kako se osjecam depresivno i primjecivala da niko ne pridaje znacaju toliko. Ljudi moraju shvatiti da nije fensi reci kad se osjecaju bzvz kako su u depri, jer mozda ima neko u njihovoj blizini ko stvarno jeste, ali to niko nece primjetiti.