Pozdrav, dragi haerovci!

Prvo sam htio ovaj topic otvoriti anonimno, no onda sam se osjećao kao neka kukavica koja se skriva i odlučio sam objaviti ovo javno. Mislim da mi više nije stalo do toga tko i što drugi misle o meni...
Želio bih čuti i vaša mišljenja, iskustva, bilo što. Nadam se da ćete pisati ukoliko vam paše. Pišite bilo što. Vjerujem da nisam jedini.

Imam problem s alkoholom (pijem samo pivo, ali nebitno) od 2019. godine kada sam doživio vrlo stresne situacije dok sam živio sam u Zagrebu. Uvijek sam prije znao popiti s prijateljima kad bih bio vani, ali sam znao svoju granicu. Odavno je ne znam i popijem do mjere da mi promijeni ponašanje i znalo me dovesti do vrlo opasnih situacija.

Doktori su mi svi rekli da pijem po "dipsomanskom" tipu; odnosno, nisam tip osobe koja pije svaki dan, ali osjetim često žudnju/čežnju za alkoholom u određenome danu. Dipsomanija je termin za jaku i iznenadnu čežnju za alkoholom koja dođe odjednom i teško je. Sutradan se naravno kajem i imam nešto gore od "hangover", imam "hang-anxiety" dok sve ne ispari iz mene.

Upropastio sam dosta odnosa s ljudima, s roditeljima s kojima trenutno živim i koji se kao i ja sam bore sa mnom od moje 18. godine do danas. Inače imam granični poremećaj osobnosti (borderline) koji mi je dijagnosticiran s 19 godina nakon kraće hospitalizacije. Pijem lijekove koji mi pomažu da se nosim sa svojim emocijama, i idem na psihoterapiju često. No, alkohol mi je otežao sve jako.

Volim popiti jer ću pobjeći od svoje neke surove realnosti ili trenutka tjeskobe, panike, no rezultat je poslije jako loš. Najviše me zbunjuje što nekad ne znam zašto mi dolaze ti trenuci za pićem, ali znam svoje okidače. Ako gledam seriju ili film i netko puši cigaretu, ja ću je zapaliti. Kada vidim da netko na ekranu ili uživo pije, i meni će doći ista želja. Slabog sam karaktera i nisam čvrsta osoba.

Znalo je proći po godinu dana da nisam pio, i onda dođe ljeto, vrućina, vidim ljude oko sebe i želim se opustiti. Nikad nisam probao teže droge osim što sam jako davno pušio travu što mi ne paše nimalo.

Ne poznajem nikog tko ima sličan problem, i često se osjećam da sam jedini u ovoj maloj sredini, a sigurno nije zapravo tako. Ne želim da ovo ispadne kao da okrećem pažnju na sebe, jer najiskrenije, došlo mi je da se ispušem, pa di god puklo. Ovdje se osjećam nekako siguran.

Hvala na čitanju, jer ne znam što drugo da kažem za kraj. Možda da bismo vjerojatno trebali svi otvorenije pričati o ovakvim stvarima i razbijati stigmatizacije.