Jeste skužili kad kako često stvarima dajemo veću moć nego što je imaju?
Čisti placebo efekt. Treći-četvrti guc kave me razbudi, a iza prvog duvana počinjem "normalno funkcionirati" - gluposti. I tako nakon obavljenog jutarnjeg rituala prijatelj krene razglabati o svakodnevnim temama. Priča nikad ne počne kad se sretnemo, valjda smo navikli neko vrijeme biti u tišini dok nam kava ne rodi mozak. Igrajući se upaljačem, jutros, završi jednu od priča sa mišlju da se stopostotno poznaje. Nije mi to, na prvu, zvučalo kao ništa neuobičajeno. Često to ljudi znaju spomeniti.
Nakon rastanka sam se sjetio njegovih riječi i shvatio kako to baš i ne drži vodu. Sjetio sam se cure predivnog osmijeha, smeđih očiju. Sjetio sam se njenog glasa, pogleda, osjećaja koji se stvara kad ju vidim. Dolaženja na predavanja samo da mogu pričati s njom, gledati kako crtkara po papiru iako je baš i ne ide. Čistu umjetnost gdje je nikad ne bi očekivao, u spolu u kojem je inače ne vidim...

Ironično je kad određeni period života potrošiš na to da se prihvatiš kakav jesi (ne volim termin "drugačiji", isforsiran je) i odjednom se cijeli sistem sruši. Postaješ si nepoznanica a do neki dan si mislio da se "stopostotno poznaješ".

Odlučih ovo napisati da vidim ima li tko ko je prošao/(prolazi) kroz sličnu situaciju? Ne pričam ovdje o nikakvom hiru pošto je preko pola godine u pitanju.