Ja sam out, dakle ne mogu biti homofob!

Ili ipak?

Evo, da nastavim biti najblaže rečeno ***enfant terrible*** ili prije ***bête noire*** ove stranice (koliko će me ljudi staviti na ignore listu?) ...

Homofobija je kao HIV. Zarazite se jednom, i ostajete pozitivni za cijeli život.

Kao i HIVa, ne možete se je riješiti, samo držati pod stalnom kontrolom, što traži redoviti napor, redovite kontrole. Inače se razbukta, i kao i HIV, uzme vam život. Za homofobiju, kao i za HIV nije pronađen lijek koji bi ju uklonio u potpunosti.

Ima i razlika prema HIVu: lakše se zaraziti homofobijom, i puno je raširenija u svijetu. I da, homofobija u vrlo velikom broju primjera prethodi HIV-u. I homofobija je dala priliku da HIV pokosi milijune ljudi. Ne samo pedere.

Međutim, da bi moglo početi boriti protiv homofobije, potrebno je prvo priznati ju. Priznati svakome ponaosob. Što je teško. Pogotovo kad ste out, i kad ste već dugo out.

Imao sam priliku posuditi DVD sa "Floating Skyscrapers". Bila mi je muka od tog filma, i komentirao sam o tome kako je užasno homofoban film, da bih čuo da su s druge strane naprotiv stigle vrlo pohvalne kritike od osobe koja je ne samo out nego čak i aktivistički djeluje za LGBT prava. Film jeste pokupio nekakove pohvale na nekom ne-LGBT festivalu, na IMDB-u se mogu naći pohvalne kritike kamere, montaže, mraka urbane atmosfere, ... Sve pet. Osim što je film beskrajno homofoban.

Kad čitam ispovijedi ljudi koji su out, svako toliko uleti priznanje o potrebi "velikog spremanja" homofobije koju čovjek nakupi tijekom vremena, čak i kad je out.

Moje prvo veliko spremanje je bilo kad su radili interviewe za "Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj" 2007. :
[quote]

I: Vjerojatno ima još milion toga

1: Da, milion toga važnog, to definitivno. Jedan od detalja je koji me zgrozio, baš sam se neugodno osjećao ... dokle ide homofobija: Boy George ... Ok, klinci obožavaju Boy Georgea i rade sve što i radi Boy George.

I: To su osamdesete?

1: Osamdesete i nekih dvoje klinaca ide na nekakav party, cura i dečko, s tim da je dečko ušminkan, totalno ušminkan, ima puder na licu, ima ovaj namazane trepavice, ima eyeliner po

I: oko očiju

1: oko očiju, našminkane usne i u tom trenutnku sam se ja smrzao. Ja sam buljio u tog klinca, ali ja sam se smrzao. Dokle ide homofobija !!!

I: Pa vi preko drugog ste ju osjetili na sebi

1: Užas, to je ono, autocenzura, ali u najgorem mogućem smislu. Kad postanem autohomofob. Dokle to može ići ! Kod mene je to, kod mene je to otišlo jako daleko. Puno predaleko. Mene je bilo strah ovaj vidjeti tog klinca. Ja nisam njega mrzio. Ja sam njemu zavidio, ali istodobno je postojalo ono

I: Strah

1: Strah

I: Da. To je užasno zanimljivo, to je baš dobar primjer ustvari. Dobro ali imam osjećaj da ste sa tim San Franciscom puno toga uspjeli obračunat se i pobjedit da ste tu stvarno

1: Je, definitivno, definitivno. Uključujući i to da sam ovaj 2003. otišao na, tu, u Zagrebu, na pride

[/quote]

Ja još dan danas patim od posljedica moje vlastite internalizirane homofobije, toga kako me ta homofobija oblikovala. Neke stvari su naprosto "off limits", premda nema nikakova razloga za to: primjerice nakit. Nemam nikakav, uopće. Čak i uru držim u džepu, a ne na ruci. Jedini detalj koji je in-your-face izazivački, i zbog toga i upravo i nosim, su leptir kravate.

Našlo bi se vjerojatno još takovih detalja. Plus onih koji su uplazili u međuvremenu od zadnjeg velikog spremanja. Jer kad čovjek živi u homofobnoj okolini, počinju raditi obrambeni mehanizmi mimikrije, koji postupno internaliziraju homofobiju, a da toga čovjek nije niti svjestan.

(N.B. Namjerno sam stavio u Arenu, kako bi što više ljudi moglo komentirati)