I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost.
I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.
Postanak, 1:3-5

[G]enitalna ambivalencija je "korigirana" ne zato što ugrožava bebin život nego zato jer ugrožava bebinu kulturu.
-Suzanne J. Kessler, "The Medical Construction of Gender"

______________

N:B:: Ovaj tekst je mišljen biti poticaj za razmišljanje, otvarati pitanja, ne davati odgovore.

Sve je započelo mojom provokacijom u Trans-atractive (nenamjerno ispušteno slovo, koje sam tek nedavno primijetio) :

Doima se da nekim inozemnim milenijskim klincima rod je ipak manje značajan nego najvećem broju (gotovo svima) posjetitelja ove stranice:
www.queerty.com/...hanging-way-think-gender-20170513
Dođe čovjeku da se upita, kako to

Na što je, naravno, došla reakcija:

@iluzionist54 miješaš gender expression s rodovima koja su 2, sestro. To nije nikakva "konzervativna" misljena, nego je cinjenica. Neka ti Blaire transplaina te stvari, a mozemo otvoriti thread vezano koliko postoji rodova pa cemo tamo raspravljat koliko hoces, jer ta tema nema nikakve veze s transrodnosti

Moj odgovor:

Čak niti spola (biološka kategorija) nisu dva, nego postoji kontinuirana statistička distribucija koja ima dva izrazita ekstrema mjereno u indeksima kojima se mjere spolna obilježja (kojim ima negdje oko stotinu).
Rodova, kao kulturalnih kategorija, koliko je znano, opet postoji cijeli niz, ovisno o kulturi o kojoj se govori, pri čemu definicija dviju rodnih uloga s najvećim brojem jedinki koje se tako određuju varira u velikoj mjeri od kulture do kulture, u povijesti od razdoblja do razdoblja.
Jedina poveznica između svih tih rodova i spolova jeste da li osoba ima biološku sposobnost rađanje djece. Ali to ne definira nužno "ženu", jer postoje "žene" koje imaju testise (u anatomskom smislu). Što naravno izaziva ogromnu konfuziju čak i kod medicinara kojima je to struka, pa se prilikom poroda djeca fizički, tj. kirurški, "normaliziraju" ...
Zbunujuće, zar ne? Zastrašujuće čak ... barem za većinu posjetitelja ove stranice, doima se

je izazvao dalju reakciju:

Kada bi postojao treći biološki spol tada bi postojao sasvim novi set genitalija koji ni po čemu nije sličan muškom ili ženskom te ima svoj treći način reproduktivne funkcionalnosti - tek tada možemo govoriti o novom biološkom spolu.
Ovo što ti opisuješ da doktori "normaliziraju" je stanje mutacije muških ili ženskih genitalija. Ne postoje ljudi rođeni sa oba funkcionalna seta. To se sankcionira jer se smatra opasnim po zdravlje, fizičko i psihičko, jer realno - misliš li da osobe s takvom anomalijom budu jednog dana zadovoljne same sa sobom ? Većina ljudi ipak želi biti kao ostalih 99.9% te se tako i osjeća.
(to sam ti već sve jednom kazala pa ne pamtiš )
O sekundarnim spolnim karakteristikama neću ni govorit jer one ne čine "spektar spolova"

Iz citirane rasprave vidljiva su poimanja inače uobičajena u prosjeku populacije koja posjećuje gay.hr. No, nameću se dva logična pitanja: kako i zašto.

***Zašto binarnost?***

Binarnost je, matematički gledano, najjednostavnija forma različitosti. I sasvim dovoljno brza i uspješna, ako se primjeni u građenju piramidalne hijerarhije. Piramidalna je pak hijerarhija, pokazalo se, najstablinija forma kontrole društva. Društva piramidalnih hijerarhija opstajala su tisućama godina.

Gledano na taj način, nije nelogično da binarnost je postala civilizacijski credo. Međutim, kako se pokazuje, izvan civilizacijom određenog poimanja, binarnost ne postoji. Postoje polovi (statističke točke koncentracije), i postoji sljed, uvjetno rečeno kontinuum, koji spaja polove. Ali, uzimati u račun te spojnice, taj, praktički beskonačni broj malih promjena između polova je nemoguće ili gotovo nemoguće. Za upravljanje masom ljudi to predstavlja nepremostivu prepreku. Razmišljati o nekim složenim problemima, čak i u binarnom sustavu prestavlja nerijetko nesavladive teškoće. Stoga su ljudi prilagođavali svoje modele, kojima opisuju problem, sukladno svojim mogućnostima mišljenja. Vremenom, modeli su postali etaloni istine. Sakatost modela stvarnosti, vremenom je postala mjera istinitosti stvarnosti. Mjera fizičke istinitosti stvarnosti. Što za tehničku, čovjekom-proizvedenu stvarnost je smisleno i prihvatljivo. Nevolje nastaju kad se "istinom modela" počne oblikovati ono što nije čovjekom stvoreno vidi npr. Georges Canguilhem: [Le normal et le patologique ]. I tu dolazimo do ishodišta.

Civilizacija u kojoj živimo određena je svojim mezopotamskim korijenima. Naša kultura unutar te civilizacije još više blisko-istočnim religijskim čvorom, njegovom židovsko-kršćanskom inačicom. Naša poimanja su time određena. I binarnošću koju kršćanska religija je nametnula tijekom svojih šesnaest stoljeća službene vladavine. Dovoljno dugo da postane neupitna. Da postane "prirodnim" zakonom. Da postane "prirodna". U smislu Tome Akvinskoga.
Osnovna mjera modela naše stvarnosti jeste binarnost dobra i zla. (Kruh je dobar za jesti, zelena pupavka je loša, zar ne?) Ta mjera je ujedno i osnovna gradbena jedinica hijerarhije u kojoj je Bog nedostižni pol dobra, Sotona pol zla. Premda, na pitanje što je to dobro i što je to zlo, nitko nema uistinu konačan odgovor. Usprkos tisućljetnim naporima.

Zaključujući na taj način dolazimo do istinitosti Summa Theologiae Tome Akvinskoga: Bog je svuda oko nas, Bog je priroda, pa je Božji zakon ujedno prirodni zakon, i time binaran. A u Božjoj prirodi postoji muško i žensko kao dva suprotstavljena (s)pola, pri čemu je muški (s)pol nadređen. I u toj podjeli nema mjesta za nešto između.

***Kako?***

Novi vijek, obilježen je prije svega industrijskom revolucijom, koja koja počinje ozbiljno tijekom 16. stoljeća. Industrija, da bi bila efikasna, nužno mora reducirati raznovrsnost kako bi omogućila brojnost istovrsnog. Da bi bila efektivna, industrija nužno nameće binarnost: ide - ne ide. Zadovoljava - ne zadovoljava. Ono što ne zadovoljava, predstavlja neželjeni trošak. Smanjuje profit. Dakle, nepoželjno je.

Industrijska revolucija je dovela do još jednog značajnog pomaka u poimanju:: pretvaranja slobodnih ljudi u ljudske resurse. Resurse koji imaju u ekonomskoj računici istu ulogu kao resursi energije, resursi sirovina ...N.B. kao zgodan uvod u problem može poslužiti Rosemary Hennessy: [Profit and Pleasure] Međutim taj prijelaz ne bi bio moguć da nije bilo pomaka u modelu čovjeka koji je u tom razdoblju postao mehanički, za što vjerojatno najviše zasluga nosi René Descartes ( svojim L' Homme, La description du corps humain). I premda su se one najgrublje mehaničke ekvivalencije u međuvremenu izbrusile, duh pristupa je ostao sve do dana današnjega. Pa ipak, 19. stoljeće je vjerojatno najviše doprijelo pretvaranju čovjeka u resurse. To je doba intezivne medikalizacije znanja, odnosno pretvaranja medicine u mehanizam kontrole i podvrgavanja ljudi u svrhu upravljanja populacijom, procesa koji počinje negdje u 16 stoljeću. (O medikalizaciji kao mehanizmu kontrole i podvrgavanja ljudi je među prvima pisao Michel Foucault u svojoj Histoire de la folie à l’âge classique). Taj proces podvrgavanja se kontinuirano nastavlja i nakon 16. stoljeća, no devetnaesto je pak stoljeće doba kad dolazi do potpunog podvrganja čovjeka medicini, i do medikalizacije znanja, pa isto tako određenja što jest a što nije. To je doba Psychopathia Sexualis Richard von Krafft-Ebinga, doba kriminalnih fiziognomija, L'uomo delinquente Cesare Labrosoa.
Koliko god doba industrijske revolucije bilo očigledni krivac, cijela priča ima svoje dublje korijene i kad ih se ide pratiti, dolazimo do kulture i civilizacije kao odrednica. I zapravo se dolazi do toga da problem biološkog spola nije uopće pitanje biologije, nego ekonomsko-etički problem (pri čemu etika služi kao dimna zavjesa ekonomskom). Silvia Federici u svom Caliban and the Witch dala je uvjerljivu sliku te sprege.

S hermafroditima, kako samo ime govori, s tim problemom odstupanja od binarnosti, ljudi se vjerojatno muče otkako postoji civilizacija, a do nas dospijeva u formi kovanice između Hermesa i Afrodite, dvoje bogova iz grčkog panteona. Od kulture do kulture, od razdoblja do razdoblja odnosi prema problemu su se razlikovali, ali u pravilu taj odnos nije bio afirmativan. Ako pogledamo jezične konstrukcije, suštinsko ogledalo kulture, konstrukcije primjenjive na ljude su obično binarne. I svi se moraju naći u njima. Niti kršćanstvo kao takovo, nikada nije bilo suviše blagonaklono, premda ih nije nužno aktivno proganjalo. Hermafroditi su se morali odlučiti za ulogu, i nje držati do kraja svog života.

Tako primjerice Susannah Cornwall u svojoj knjizi Intersex, Theology, and the Bible citira srednjevjekovnog francuskog teologa iz 12. stoljeća, Peter Cantora koji u svom De Vitio Sodomitico kaže da "Crkva dopušta hermafroditnoj [osobi] upotrebljavati organ koji ih najviše uzbuđuje ili na koji je najviše osjetljiv/a. Ako je aktivnija, može se ženiti kao muškarac, ako je pasivnija, udati kao žena. Ali ako neuspije s odabranim organom, mora trajno ostati celibatna, da bi se izbjegla inverzija uloga kao u sodomiji, koja je omražena od Boga" [N.B. Cijeli tekst se može naći u John Boswell: Christianity, Social Tolerance, and Homosexuality]. Anne Fausto-Sterling u svom tekstu The Five Sexes: Why Male and Female Are Not Enough navodi da su u 1600-ima u Škotskoj zakopali živu hermafroditsku osobu koja je živjela kao žena, jer je oplodila kći svog gospodara.
No, usprkos prevladavajućeg duha u 19. stoljeću hermafrodite još uvijek nisu "popravljali" en masse, premda ideje genitalne (re)konstrukcije se vuku iz tog doba i pripisuju francuskom anatomu Isidore Geoffroy Saint-Hilaire. To je zahvat koji se na bebama masovnije počeo primjenjivati tek počevši 20-im godinama XX stoljeća u US. Zanimljivo, u isto doba, to je vrijeme procvata eugeničkog pokreta u US, ali i u Njemačkoj, pri čemu velike US fondacije financiraju eugenička istraživanja u institutima Hitlerove Njemačke.

***Danas?***

Reklo bi se da "mračni" srednji vijek je ideal ljudskosti:

« "Odluke o rodnoj zadatosti i sljednoj kirurškoj rekonstrukciji, neodvojive su od heteroseksualne matrice, koja ne dopušta druge seksualne prakse ili seksualnosti. Čak i unutar heteroseksualnosti, bogati niz seksualnih praksi reduciran je na vaginalnu penetraciju." (Ellen Hyun-Ju Lee, "Producing Sex: An Interdisciplinary Perspective on Sex Assignment Decisions for Intersexuals" (senior thesis, Brown University, 1994); - citirano u Alice Domurat Dreger: Hermaphrodites and the Medical Invention of Sex)»
« Tijekom posljednjih stotinu godina, medicina ima jedinstvenu ulogu monitoriranja tijela koja krše seksualne norme (i time hijerarhiju) putem kategorizacije, dijagnoze i tretmana. Prevladavajući kulturalni stavovi o normativnoj (t.j. prikladnoj) seksualnosti i njenom odnosu prema rodu, kodificirane su u ranom djelu John Moneya (i odakle tradicionalni protokol upravljanja interseksualnim pojavama), s njegovom klasičnom definicijom rodne uloge kao "sve one stvari koje osoba kaže ili čini da bi se deklarirala u statusu dječaka ili muškarca, djevojčice ili žene ... To uključuje, ali nije ograničeno na, seksualnost u smislu erotike" (Money, J., J. G. Hampson, and J. L. Hampson. ‘‘An Examination of Some Basic Sexual Concepts: The Evidence of Human Hermaphroditism.’’ Bulletin of the Johns Hopkins Hospital 97 (4), 1955. : 301–19.) (Citirano u (Katrina Karkazis: Fixing Sex, 138) »

« Eksperti u interseksualnosti brinu da bilo koja "konfuzija o seksualnom identitetu" djeteta od strane rođaka će biti "prenešena na dijete" i rezultirati enormnim psihološkim problemima za dijete, uključivo potencijalna "disforična" stanja u adolescenciji i odrasloj dobi. Među "disforična" stanja, doktori tradicionalno brinu o homoseksualnosti, koju podrazumijevaju interseks doktori kad osoba rođena interseksualno ima seksualne odnose s osobama istog pridruženog roda. Disforija je definirana kao "stanje u kojem se osjeća loše ili nesretno"; homoseksualnost je u toj shemi stoga labelirano kao neuspješan i nesretan način postojanja.[...] Ta psihosocijalna rodno-identitetska teorija, koju je uspostavio John Money tijekom 1950-ih, drži da sva djeca moraju imati fiksiran svoj rodni identitet vrlo rano u životu; da od vrlo ranog doba u životu, dječja anatomija mora biti usklađena "standardnoj" anatomiji njihova roda; i da dečki primarno zahtijevaju "adekvatne" penise bez vagine, dok djevojčice primarno zahtijevaju vaginu bez lako zamjetivog falusa. (Alice Domurat Dreger: Hermaphrodites and the Medical Invention of Sex, 181-182)»

« Retorika tehnološke lakoće, ekspertize, i unapređenja maskira anksioznost koju stvaraju rodno-atipčna tijela i izbjegava bilo kakovu moralnu raspravu o patologizaciji takovih tijela, konceptualizaciji genitalija kao kovkih organa — umjesto kao zdrave dijelove ljudi — i kulturalni i mecinski imperativ činiti normativno rodno određene subjekte. To također ušutkava bilo kakovu raspravu o kulturalnoj logici zahtijevanja takovih kirurških zahvata, što pretpostavlja specifične veze između genitalija, roda, i seksualnosti, čineći takove zahvate doimati se nužnima, čak i neizbježnima. Vrednovanje seksualne funkcije nad seksualnim užitkom, nedostatak znanja o ženskoj seksualnosti i ljudskom razvoju, i neugoda s atipičnim genitalijama, također igraju ulogu u činjenju genitalnih kirurških zahvata doimati se suštinskima za djetetovo buduće dobrostanje. Ukratko, kirurški zahvat locira problem u djetetove genitalije, ne u socijalnu konceptualizaciju toga što se računa kao spol. (Katrina Karkazis: Fixing Sex, 137) »

I da ne ostane sve na čitanju strane literature, jednom prilikom 1997. godine tadašnji Radio 101 je emitirao razgovor s osobom, koja je u tom trenutku živjela u Rijeci, a koja je rođena kao funkcionalno potpuni hermafrodit. Obzirom da njeni roditelji su preferirali sina, osoba je do negdje svoje tridesete živjela kao muškarac. Zatim se podvrgla promjeni spola jer je osjećala se ženom, i nakon toga rodila dijete.

Vidi također

www.palmcenter.org/...-Thinking-Genital-Surgeries-1.pdf

www.hrw.org/...ry-surgeries-intersex-children-us